Volela bih da mogu da ti kažem da ostajem, da se nikada ne pomerim sa našeg poznatog mesta.
Poznato je mesto, ali stranca gledam.
Volela bih da ne osećam ništa, da umrtvim čula i da ne trpim ovaj smrad truleža od kog se jedva diše.
Volela bih da mogu sa sobom da te ponesem jer si nekad bila moja lakoća življenja.
Ali postaješ težak teret mrtvog tela, neplodna zemlja po kojoj još samo duhovi prošlosti plešu.
Volela bih da možeš sa mnom u novom pravcu da putuješ,
ali ovaj brod u koji se ukrcavam ne prihvata slepe putnike.
Volela bih da se pomerim od lanaca iluzije kojima smo vezane, da razumem da ne možemo postojati u istom vremenu, u istoj svesti.
Stajanje u mestu nije rast, a teraš me da mislim kako je korak napred padanje u provaliju.
Pobegla bih iz tvoje kože, a svoju još nemam.
Ubila bih to ko si mi bila ali novu ko ću biti još nisam stvorila.
Nikad neću biti nespremnija da se od tebe oprostim, ali nikada nesrećnija ako uz tebe ostanem.
Zato me pusti da bih te otpustila.
Jer ruka u ruci sada više boli nego prazna šaka.
Jer kontrola pritiska na krvavu ranu ironično ne pomaže u zaceljenju.
Jer ti se ne menjaš a ja od promene zavisim.
Ti me vučeš a ja bih da poletim.
Da bih ja nastala ti moraš nestati.
Da bih ja krenula ti moraš da staneš.
Da bih ja procvetala ti moraš da uveneš.
Da bih ja udahnula, ti moraš da izdahneš.
Teško pada svesno (samo)ubistvo iznutra,
Jer zahvalna sam za ono što smo u prožimanju dobile
Ali tek kada umreš Ti – rodiću se Ja.